FSR Dubrava

priredio: FRAMIR

Stariji Mali Brat s još dvojicom male braće držao pučke misije. Bio je dan za muškarce. Žestoka i vatrena propovijed potresala je duže i parala srca. I kad je sve lijepo završilo, ljudi su pred crkvom s misionarima pušili i raspravljali o onome što su toga dana čuli u propovijedi. U jednom trenutku, vidno potresen, priđe misionarima i jedan sredovječan čovjek i reče pred svima:

- Evo, ljudi! Tko mene ikad više čuje da izgovorim kakvu ružnu riječ, pogotovu beštimku, neka mi glavu odsiječe i jezik odreže!

I dok su se drugi čudili tom iznenadnom obraćenju, on nastavi, obraćajući se Malom Bratu:

- Ispovjedio sam se kod vas, oče. Strpljivo ste me i pažljivo saslušali. A kad sam završio, jer sam veliki psovač, upitali ste me:

- Pa dobro, prijatelju, koliko imaš toga đavljeg staža?

- Pa kako đavljeg staža? – čudio sam se.

- Koliko dugo psuješ? Odnosno, koliko si godina beštimadur?

Malko sam zastao, pa, zatečen tim pitanjem, odgovorih:

- Pa ima već oko 30 godina!

- E, pa dobro, prijatelju. Kad je tako, onda nastavi. I izdrži još pet godina pa ćeš od đavla dobiti i mirovinu! Ta zaslužio si je!

Eto, te su me riječi toliko pogodile da sam čvrsto odlučio za sve vijeke prekinuti s tom đavljom navikom! Nu, kad promislim: Ivane, ti si već 30 godina kod đavla zaposlen. Što će bolan s tobom biti? Opameti se već jednom, rekao sam sebi!